Samokritika (više dođe kao samoodbrana, ali nmvz) xD Pisala sam čas u prezentu, čas u perfektu, jer nisam znala kako drugačije. xD Ponegde imam nagle prelaze, to je zato što nisam smela mnogo da dužim. xD Inače, ovo je sastav za školu, nije ništa posebno, ali ajde.
U potrazi za svojim pejzažima
Jutro je. Toplo majsko sunce baca svoje zlatne zrake na mladu, prolećnu travu koja kao da pleše na laganom povetarcu. Ulazim polako u auto stiskajući u rukama svesku i olovku. „Nesumnjivo, biće ovo zanimljiv dan.“ – mislim u sebi i sedam na sedište prepuštajući se svojoj mašti i sanjarenjima.
Već smo dosta odmakli od grada. Davno smo napustili visoke, hladne dame, oronule i stare zgrade, i sumorne gradske puteve. Seoski drum se prostirao pred nama, a okolo nas je svuda bila šuma. Vetar je lagano duvao, grane drveća se lagano njihale na vetru, uživajući u toplim zracima sunca. Svuda tišina, mir. A onda, odjednom, odnekud izviri koja ptica i zapeva veselu pesmu, namerno rušeći taj mir, tu tišinu koja se uvukla pod grane drveća. Pčelice, leptiri i drugi insekti neumorno lete sa jedne grane do druge kao da se i one raduju tom divnom danu, tom majskom suncu i povetarcu. Poljsko cveće se prepustilo krilima vetra, a negde u daljini ponosne stare gospođe, svedoci davnih bitka, planine po kojima su generacije i generacije hodale, posmatrale su nas strogo, gordo. Usamljena trešnja na obližnjoj livadi, stajala je poput neveste okićena belim cvetovima koji će se za koji dan pretvoriti u sočne, rumene plodove. Čudna je priroda. „U svojoj jednostavnoj istini, veća je i lepša od bilo koje tvorevine ljudskih ruku.“
Sedela sam na sedištu i upijala svu tu lepotu. Osećala sam se poput slikara u potrazi za svojim pejzažima, poput pisca u potrazi za opisima.
Zaustavili smo auto. Stajala sam na prašnjavom seoskom drumu i uživala u prirodi. Čudno je kako nas samo priroda umiruje. Svež planinski vazduh milovao je moje obraze, a topli prolećni vetar igrao se sa mojom kosom. Negde u daljini čuo se šum reke, reke koja se vešto sakrila ispod gustih grana drveća. Šum vode, cvrkut ptica, dašak vetra, sve me je to smiravalo. Uskoro ću stići tamo gde sam se uputila, uskoro ću stići u selo svojih predaka, Repušnicu. Ljubičice, krhke i nežne poput kakvih devojčica, stajale su ponosno kraj puta oduzimajući dah svakom prolazniku. Prosto je čitava priroda bila kao iz najlepšeg sna. Uživala sam u lelujanju automobila i cvrkutu ptica. Vreme je prolazilo, a toga nisam bila ni svesna. Kao da se čitav svet zaustavio na trenutak diveći se svoj toj prirodi. I gle! Ispred nas istrča zec, žustro prelazeći na drugu stranu. Verovatno se uplašio zvuka automobila. Bio je tako mali i nežan, tako sladak. Ali, već sledećeg trenutka, zec je iščezao u mračnom i hladnom grmlju. Ko zna gde je otišao?
Bacila sam pogled na zglob leve ruke. Ostalo je samo još nekih desetak minuta do sela, uskoro ću ugledati selo u kojem su moji preci, babe i dede, odrasli. Vreme je odmicalo, između gustih grana drveća nazirali su se crveni crepovi kuća, odudarajući od svog tog prizora. Posmatrala sam krovove sa neverovatnom radoznalošću, sa neverovatnom radošću. „Koji li je od ovih krovova krov moje kuće?“ – pitala sam se. I evo nas. Najzad u selu. Veselo cveće i šuma, kao da su pozdravljali naš dolazak. Grane drveća su se savijale klanjajući nam se, pozivajući nas da se prepustimo prirodi i njenim čarima. Izašla sam iz auta i sela na travu. Oh, kako samo miris poljskog cveća opija. Svež, planinski vazduh, šum seoskog potočića u kome su se generacije i generacije mojih predaka u detinjstvu igrale, cvrkut ptičica, zujanje pčela, sve je bilo opijajuće. Naša kućica, stara i oronula dama, gordo je stajala i pozdravljala naš dolazak. Plavi prozori kao da su nam se smešili, a ponosna jelka, koju je neki moj predak zasadio, i dalje je stajala ispred kuće kao jedini svedok svega što se događalo u prošlosti i što će se tek događati.
Sve ovo, ljudi su nekada napustili i otišli u gradove za boljim životom, ne sluteći koliku štetu nanose sebi. Prirodu su zamenili asfaltom i oblakoderima, druženje, smeh i priču zamenili kompjuterima, televizorima... I sada, na nama ostaje samo da ne zaboravimo na svoje poreklo i da se katkad setimo svog sela, jer je priroda ta koja nas čini srećnima.